Kunoichi

DJ-icom se smatram od 2002, budući da se nešto kao trebalo biti.
Oduvijek sam htjela da se bavim sakupljanjem plodova opalih sa grana, da se izležavam na suncu, te (iako mogu sve što može jedna žena ninđa:) u principu -da ne radim ništa. Muzika me pratila oduvijek, kao mogućnost da se zabavi mozak, da mu se da neki sadržaj, ritam, melodija za koju će se zalijepiti, kao mantra…

…  muzika kao medij za mjerenje vremena 
 vrijeme kao umjetnost, a ne novac 
 svijet kojem se treba diviti, a ne opisivati ga  …

Uslijed elektronskog naboja mozga i karakteristike uma da se poistovjećuje s predmetom, elektronska muzika i frekvencije određenih ritmova djeluju kao mreža kojom se zahvaćaju nevidljive teksture svijeta.

Mixanje je zabavno, a mogućnost pričanja putem dark&tech psy trance sounda mi je ponekad tako oslobađajuće.

Moja utopija tehnologiju koriste svi, i to ovako: da se zabavimo, da se oslobodimo, da zaposlimo um, a ne da iscrpimo od Zemlje sve što nam pođe za rukom i poubijamo jedni druge jer nam ništa nije dovoljno.
Nekad treba vjerovati u utopije.

Za karavan: radionica mixanja na CDJ’s i ako treba tu i tamo neki djembe/tarabuk little individual workshop, po kojem objeručke lupam i sa žonglerskom skupinom MAŠVATRI.

*
Davno beše…
Ni sam ne znam ko sam tada bio.
Bio sam možda zaljubljen u jednog bjeloglavog supa,
Ili je to bilo onda kada sam od mačaka učio
davno zaboravljenu vještinu mrdanja ušima.

Davno beše…

And if you ask me:
I’m not of any kind.

lutorino

86 komentara

Komentariši